Kolumne
  • DAJTE SI PRILIKU DA RADEĆI ŠTO VOLITE OSTVARUJETE SAN – TO ČINE USPJEŠNI LJUDI.

Učitaj drugu misao

Najnovija kolumna

Kako smo prestali razmišljati (i zašto nam je tako kako nam je)

Prolazim u jutarnjoj šetnji pored ulaza u gimnaziju u kojoj sam i sama stjecala srednješkolska znanja. Dvoje mladih ljudi na stepenicama drže svoje otvorene knjige iz biologije i štrebaju! Nevoljko se prisjećam stresa kojeg sam i sama osjećala u njihovim godinama pred zaključivanje ocjena, iako nisam bila kampanjac.

više >>

Promjene naše svagdašnje (i kako nas mijenjaju i tehnologija i kava?) (19/4/2017)

Promjene naše svagdašnje  (i kako nas mijenjaju i tehnologija i kava?)

Kako sam vrlo optimistična osoba (da ne kažem pozitivna ☺) često se, nakon novih uvida o mogućnostima koje tehnologija donosi, uhvatim u maštanju, pa zamišljam predivni svijet mogućnosti za ljudska bića koje inovacije mogu donijeti. Ponekad čak do te mjere da zamišljam svijet koji je raj na zemlji, a ljudi se bave samo onime što im donosi zadovoljstvo i ugodu. Mnogi ljudi se boje tih promjena i uhvati ih strah od budućnosti (i onda taj strah rado šire na druge).

Ljudi  ne vole  promjene.

Voljeli ih ili ne - stalno se nešto u našem životu mijenja. Jednostavno – stvari ne mogu ostati iste i ono što/tko se ne mijenja – nazaduje i propada (drugi zakon termodenamike/entropija). Primjer toga kako se stvari mijenjaju (po mom mišljenju na bolje) je (nećete vjerovati) kava - i način na koji ju koristimo danas (u najvećoj mjeri) i kako smo ju koristili prije par destljeća. Od kuhanja «turske», do kave iz «kapsula». 

Ja se, s obzirom na to da sam prešla pedesetu, sjećam vremena kada se kava pripremala «from scratch». Sjećam se naime mirisa prženja sirovih zrna kave (jeste li ih ikada vidjeli?). Moja je baka na posebnoj tavi pržila zrnca do tamno smeđe boje i onda bi ih spremala kako bi za svaku skuhanu posudu kave, s ručnim mlincem od mesinga mogla samljeti jednu dozu. Za to sve, trebalo je – puno vremena.

Kava se kuhala u «džezvi», posudi za kuhanje kave sa dugom drškom, i ritual je bio prilično kompliciran. Oni koji i danas kuhaju kavu, kupuju već pržena zrnca i melju ih električnim mlincem, ili kupuju mljevenu kavu, no i dalje za pripremu trebaju dosta vremena, iako je postupak puno manje ritualan.

Prvu sam kavu skuhala kada sam imala desetak godina i to je bilo važno postignuće, jer sam za to dobila puno pohvala. Došli su gosti, a mame i tate nije još bilo doma, ali ja sam gledajući odrasle znala što mi je činiti – došli su gosti, kuha se kava. Kuhanje prve kave je trenutak koji sam upamtila kao važan događaj u svom životu.

Godinama iza toga, tijekom svog boravka u Engleskoj kao baby-sitterica, prvi puta sam kušala instant kavu. Moja je sestra bila šokirana: «...zar to piješ?». Donijela sam Nescafe sa sobom i iako je isprva pružala otpor, malo po malo baš ta kava postala je i njen izbor. Za nju ne treba vremena, a rezultat je užitak. I mali ritual koji puno znači.

Sjećam se kako smo tada u šalicu stavljali žličicu Nescafe-a, žličicu šećera, pa prvo stavili malo vode, dobro promiješali da se zapjeni i postane svijetle boje, a tek tada nalili vruću vodu. Manje vremena nego za kuhanje turske kave, no valjda je taj mali ritual bio prelaz na nešto novo. Navike se teško riješiti samo tako.

Danas ju pijemo bez šećera, ali s mlijekom (moja bi baka na ovo okretala glavom u nevjerici).

Stvari se mijenjaju, pojednostavljuju, ali užitak ostaje. I - povećava se.

Da bi promjena bila jednostavnija, dobro ju je povezati sa nekom pozitivnom uspomenom, pa i za novu promjenu imam poticaj. Nedavno sam dobila na poklon aparat Nescafe Dolce Gusto. Kava je u kapsuli, a ritual pripreme drugačiji. Užitak isti! Sjećam se kada sam ju prvi puta popila i kada vam ispričam priču, shvatit ćete zašto mi je postala draga.

Imam stan koji iznajmljujem i prije par godina, nakon snimanja intervjua na jednoj od TV kuća, sva optimistična zbog dobrog razgovora., uključim mobitel i vidim propušten poziv svoje podstanarke. Večer je, još uvijek pristojno vrijeme da uzvratim poziv i zovem ju. Ona me uznemireno obavijesti da je imala provalu u stan. «Sve je u redu, bila je već i policija, ništa nije nestalo, ali je osjećaj strašan». Odjurim do nje, tek da ju utješim i ona me ponudi kavom. Ima Nescafe Dolce Gusto aparat, »jesi li probala tu kavu?». Dok pričamo, ubacuje kapuslu u aparatić i za čas se prostorom razlije predivan miris. Kava!!! Užitak pijenja kave pomogao nam je da priča sa stresnog događaja lakše prijeđe na vedrije teme i da se u veselju rastanemo. A ono što sjećanju na događaj, koliko god stresan bio, smanjuje negativu, jest - dobar kraj. Ne daju uzalud pedijatri djeci neku nagradu na kraju pregleda (no to je već druga priča).

Od tog sam trenutka razmišljala o nabavci aparata za Nescafe Dolce Gusto svaki puta kada sam bila u trgovini tehničke robe. Bi – ne bi...i nikako da se odlučim na promjenu.

I onda sam ga dobila na poklon. Obožavam piti kavu. Ujutro mi nema ništa ljepše od prvog gutljaja. Miris kave me i danas vraća u djetinjstvo. U osjećaj sigurnosti toplog doma. U osjećaj ljubavi koju sam dobivala od svoje bake. U osjećaj veselja što u miru započinjem novi dan.

Razveselila sam se aparatu i sada uživam u šalici kave iz kapsule. I pitam se zašto već odavno nisam nabavila taj aparat!?

Zato što nam za promjenu treba vremena, a bit će brža i manje bolna ako osvijestimo ono što nam može donijeti i hrabro krenemo u promjenu. Tehnologija mijenja naše živote i mogla bi nam donijeti drugačije navike, ali prije svega trebamo o njoj više doznati i prestati sa strahom od nepoznatog odgađati neodgodivo – promjenu.

Za početak, idem si napraviti kavu iz svog Nescafe Dolce Gusto  aparata  - i guštati.

Budućnost će biti drugačija, no gušti će ostati isti!



<< nazad na kolumne